Čabrina kafana je otvorena 1919. godine. Otvorio ju je Husein Obralić, zvani Čabro, po povratku iz Pešte, nakon Prvog svjetskog rata. Nakon njega, s trinaest godina se o njoj počeo brinuti njegov sin Mehmed koji ju je održavao do devedesetih godina prošlog stoljeća. Poslije Mehmeda, brigu o kafani preuzima Muhamed Obralić, Mehmedov sin, a Huseinov unuk.

"Kafana je specifična po tome što u njoj nikada nije prodavan alkohol, ovdje su se igrale društvene igre, znači kafa se pila uz razgovor", ističe Seka Pap, sadašnja vlasnica kafane i unuka Huseina Obralića. Ona je preuzela brigu o kafani 2006. godine.

Kafana bez interneta

Kafana je uvijek bila puna, a maglajska čaršija mjesto gdje su se ljudi okupljali i u Čabrinoj kafani pili kafu iz findžana i džezve te igrali šaha, tavle i domina.

Foto: Anadolija / Čabrina kafana

"Kafana je opstala do današnjeg dana kao mjesto gdje vrijeme stoji, ovdje nema ni radija, nema interneta, ovdje gosti pričaju, druže se, igraju se. I mislim da u Bosni i Hercegovini ne postoji ovakav tip kafane", nastavlja vlasnica Čabrine kafane u razgovoru za Anadoliju.

Stolovi su se iznosili na čaršiju. Tu se sjedilo, a sjedilo se i unutra, Jedino kad je pijačni dan, samo se unutra sjedilo. U stotinu godina svoga postojanja, kafana je bila zatvorena jedino za vrijeme rata i nekoliko godina poslije dok je nisu ponovo sagradili.

"Bila je porušena kuća, kafana je zatvorena 1992. kada je rat počeo. Moj brat rahmetli koji je preuzeo kafanu 90-ih godina, poginuo je u tom ratu, a otac je umro tada. Tako da smo je muž i ja 2006. obnovili i pokušali da očuvamo tu porodičnu tradiciju", nastavlja ona.

Ljeti je otvarala kafanu sa sabah-namazom, čak i u četiri sata ujutru, kako bi gosti popili svoju prvu kavu.

"Najviše dolaze umirovljenici, stariji ljudi koji se vole družiti i igrati, koji ne koriste internet, tako da su oni bili naši većinski gosti. Vrlo malo je mladih ljudi dolazilo. Dolazili su i turisti, bili su oduševljeni ovom kafanom, jer je ovo nešto novo što vide", kaže ona.

Međutim, zabrana rada jedno vrijeme, ali i specifičnost gostiju kafane, uzrokovala je da Čabrina kafana ne otvori svoja vrata.

Bliski kontakt

Nadaju se, ipak, Maglajlije da to nije zauvijek.

"Mi smo prestali s radom 17. ožujka kada je proglašena pandemija korone. Dobili smo zabranu, ali smo zatvorili i dan prije zabrane. I do kraja svibnja je trajala ta zabrana, ali mi i poslije nismo radili zato što su naši gosti rizična grupa, nismo mogli ispoštovati higijensko-epidemiološke mjere koje su zahtijevane od nas jer su kod nas ljudi u bliskom kontaktu, nitko ne dolazi da sjedi na dva metra udaljenosti, kod nas se stvarno ljudi druže i mi nismo ni htjeli ni smjeli da dovedemo u opasnost naše goste", dodaje Seka Pap, navodeći kako im je načelnik Općine Maglaj dosad mnogo pomagao u održavanju, ali sada, kako ona kaže, ovo je na državi, jer Čabrina kafana nije samo simbol Maglaja, to je simbol zemlje.

Foto: Anadolija / Čabrina kafana

"Država je stala uz privrednike, kao plaćat će neki minimalni doprinos, kanton je isto obećao neku minimalnu plaću, međutim ja sam to čekala tri i pol mjeseca i nisam više mogla jer država zahtijeva da mi platimo obveze, a ja nisam u mogućnosti da platim, zato što ne radim. A, ne smijem otvoriti, ja jednostavno nisam smjela otvoriti, tako da smo odlučili da zatvorimo kafanu", kaže ona.

Tuga koju osjeća je velika. Suznim očima priča kako ni ona niti njezina obitelj nisu željeli ostvariti neko bogatstvo. Kafa je do prije nekoliko godina bila pola marke, a sada je sedamdeset pfeninga.

"Mi nismo mnogo tražili. Mi smo samo tražili da opstanemo, da Maglaj ima nešto što je postojalo 100 godina, i ne samo Maglaj, Bosna da ima. Mi se nismo htjeli obogatiti. Mi smo htjeli da radimo, da održimo to. Ovdje su dolazili ljudi koji su voljeli doći. I stvarno je bilo dosta ljudi koji su poštovali i dolazili, i hvala im, i mi smo s njima uspjeli očuvati ovo sve do ove korone", nastavlja ona, dodajući kako je njenim gostima najviše žao što je kafana zatvorena.

Gosti nestrpljivi

A, a to su i potvrdila dvojica stalnih gostiju koji su navratili samo da provire kroz vrata. I da vide Seku i njenog supruga.

"Kad se pođe na posao, ovdje se svako jutro uvrati, popije kafa i produži dalje na posao. Neobično je da nema ove kafane, da ne radi, jer svi smo navikli biti tu. I da kažem da je za Maglaj velika šteta da ta kafana koja već ima toliku tradiciju ne radi. Ovdje se može čuti i dobro i loše, sve što se dešava u svijetu, u Maglaju", kaže Ibrahim Mačković, Maglajlija koji je bio svakodnevni gost Čabrine kafane.

Pošto su se ovdje održavala natjecanja u igranju tavle, jedan od natjecatelja ističe najveću žal upravo za tim.

"Ja sam najviše volio ovdje tavlu igrati, i osvajao sam i prvo mjesto u takmičenju nas penzionera. A, sad ni toga nema, i nemamo nikakve zabave ni rekreacije“, kaže s tugom u očima Bego Lošić.

Dok je ekipa Anadolije bila u starom dijelu Maglaja, u Čabrinoj kafani, stalno su navraćali nekadašnji njezini gosti. Svi pitaju jedno: "Seko, je li otvoreno". I kad čuju da nije, uzdahnu i požele sreću i ovoj obitelji, ali i sebi da ubrzo nastave druženja tamo gdje im je najljepše.